mainlogo

Ojačavanje maloljetničke pravde - Faza 2

O projektu
U periodu od 30.09.2010. godine do 30.03.2011 godine realizovan je projekat "Ojačavanje maloljetničke pravde u Bosni i Hercegovini – Faza II: Aplikacija alternativnih mjera za maloljetnike u Bosni i Hercegovini (Sarajevo-Banja Luka)" u saradnji sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH, i uz finansijsku podršku Italijanske kooperacije u BIH

O istraživanju
U istraživanju je primjenjeno fokus grupno intervjuiranje. Fokus grupe su skupine nepovezanih pojedinaca koje istraživač kontaktira i s njima vodi diskusiju. U ovom tipu intervjuiranja istraživač pita određena pitanja i vodi diskusiju, ali su podaci pribavljeni ovom metodom uglavnom kvalitativni i relativno nestrukturirani. Za razliku od ostalih metoda ispitivanja, fokus grupe ne podrazumijevaju reprezentativne uzorke, nego radije uključuju par pojedinaca koji imaju vremena da participiraju u istraživanju i koji dijele ključne karakteristike sa ciljnom populacijom. Iako se fokus grupnom intervjuiranju spočitava slaba generabilnost nalaza, ono ipak ima izvjesnih prednosti. Najprije, fokus diskusija sliči prirodnom procesu formiranja i izražavanja mišljenja, i može u izvjesnoj mjeri osigurati validnost. Kako ne postoji formalna procedura za ocjenu generabilnosti odgovora fokus grupa, provedba nekoliko srodnih fokus grupa sa konzistentnim odgovorima pružaju, barem djelomičnu, potvrdu poopštivosti nalaza. Sa stanovišta tipova pitanja, fokus grupno intervjuiranje je obično neusmjereno inestandardizirano; pitanja se postavljaju na temelju podsjetnika, odnosno protokola, ali samo okvirno i bez obaveze da se postavljaju nekim strogim redoslijedom. Moguća su i dodatna pitanja, podpitanja, i sl. Na ovaj se način zapravo potiče dinamička interakcija, što pridonosi pojačanoj raspravi, i omogućuje neposrednije izjašnjavanje i otvaranje ispitanika. Kako su glavni ciljevi ovog istraživanja bili prožeti kroz ispitivanje postojanja prakse primjene alternativnih mjera za maloljetnike, utvrđivanje resursa za tu primjenu,te utvrđivanje stvarnih i potencijalnih problema u izvršenju alternativnih mjera, to je i samo istraživanje inkludiralo prikupljanju podataka o radu različitih organa formalne socijalne kontrole. No, često se u istraživačkom radu sa državnim institucijama nailazi na probleme pouzdanosti i validnosti dobivenih podataka; djelatnici su u pomenutim skloni promatrati istraživače „izvana“ kao prijetnju ustaljenoj praksi, vlastitom i ugledu institucije u kojoj su zaposleni. Praktična iskustva pokazuju da je dobro vođenim grupnim diskusijama moguće probiti takve psihološke barijere i dovesti sudionike do toga da otvorenije očituju stavove, osjećanja i djelovanja negoli se to može postići sa drugim metodama i tehnikama prikupljanja podataka. Sem toga, tipične prednosti fokus grupnog intervjuiranja sui mogućnost prikupljanja velike količine podataka od relativno velikog broja ljudi u relativno kratkom vremenu. Ovo je jedna od karakteristika koja je u velikoj mjeri opravdala upotrebu fokus grupnog intervjuiranja za ispitivanje iskustava i stavova različitih kategorija respondenata u ovom istraživanju koje je provedeno za relativno kratko vrijeme (novembar 2010- januar 2011. godine). Najzad, stvarne probleme ne mogu rješavati pojedinci, nego oni zahtijevaju „bogate i složene riznice zajedničkoga znanja i prakse“. Upravo je ta svojevrsna sinergija kolektivnoga djelomično potrebna u oslovljavanju realnih problema koji se susreću u implementaciji novog načina reagovanja na kriminalitet mladih, a koju najviše mogu osigurati dijelovi društva zaduženi za njihovu realizaciju. Kao dopuna fokus grupnom intervjuiranju, provedeni su i neusmjereni intervjui pismenim putem sa onim respondentima sa kojima se neće biti u prilici razgovarati na grupnom intervjuu, a čija se participacija ocijeni važnom za dobivanje podataka. Kao jedan od odgovora na povećan problem kriminalitet mladih u međunarodnoj se javnosti, ali i zakonodavstvu velikog broja zemalja zadnjih decenija javlja koncept restorativne pravde. Njegove su temeljne postavke da krivično djelo povrjeđuje ljude i odnose (žrtvu, počinitelja i zajednicu), a ne zakon i državu, da djelo stvara obavezu da se stvari isprave i uspostavi socijalni mir, da sve tri strane povrijeđene djelom moraju biti uključene u odgovor na počinjeno kazneno djelo, da počinitelj preuzima odgovornost za svoje ponašanje i djeluje u smjeru popravljanja i nadoknade štete proizašle iz kaznenog djela, te da je cijeli proces dobrovoljan za sve sudionike (Žižak, 2003). Sve izraženija pojava maloljetničkog prijestupništva karakteristika je i postratne, ali i tranzicijske situacije u Bosni i Hercegovini, što je ovaj sigurnosni segment posljednjih godina činilo složenim i tražilo adekvatna rješenja u oblasti krivičnog zakonodavstva za maloljetnike, posebno u praksi, i njegovo usaglašavanje sa međunarodnim standardima. Neka od rješenja, a tragom restorativnog pristupa u tretiranju delinkvencije mladih, uvedene su reformom krivičnog zakonodavstva u 2003. godini, čime su se stvorile načelne, ali nedovoljno kvalitetne pretpostavke implementacije tog pristupa i u Bosni i Hercegovini. U tu su svrhu zadnjih godina izvršene daljnje izmjene zakonodavstva, a sve s tendencijom daljnje humanizacije i racionalizacije krivičnog tretmana maloljetnika, pa čak i stvaranja posebnog segmenta krivičnog prava- maloljetničkog krivičnog prava. No, ma kako rješenja i koncept bio dobar i opravdan, jasno je da je teorija jedno, a praksa, vrlo često, sasvim drugo. Otuda se ovim istraživanjem pokušalo ići dalje od onoga što je prva faza projekta Ojačavanjemaloljetničke pravde bila. Ako se, naime, tamo pitalo da li je sa teorijske pravne strane primjena moguća i kakva je atmosfera u javnosti (stručnoj i laičkoj) glede primjene alternativnih mjera prema maloljetnicima, i to poglavito odgojnih preporuka kao paradigme diverzionog tretmana, u ovoj studiji seistražuje kakvaje praksa, gdje su problemi i šta se može učiniti da se praksa unaprijedi. U tu svrhu je provedeno fokus grupno intervjuiranje sa četiri kategorije ispitanika u dva najveća bosanskohercegovačka grada. Imajući u vidu ciljeve istraživanja, jasno je da su se podaci trebali prikupljati od različitih kategorija laičke i stručne javnosti, koje, svaka na svoj način, participiraju u izricanju, monitoringu ili izvještavanju o odgojnim preporukama. Istraživanjem je obuhvaćeno 9 pravosudnih djelatnika, 10 policijskih, djelatnika, 11 djelatnika organa socijalnog starateljstva, 16 odgovornih lica u školama, 70 predstavnika vijeća roditelja, 65 učenika i 10 djelatnika nevladinih organizacija.

Ostvareni rezultati
Glavni nalazi ukazuju da se načelno može zaključiti da su mišljenja ispitanika o konceptu odgojnih preporuka podijeljena. Promatrajući samo STRUČNU JAVNOST (pravosudne, policijske i djelatnike organa socijalnog starateljstva), može se zaključiti da im je koncept poznat i načelno ga odobravaju. Na razini primjene alternativnih mjera u praksi, međutim, kod ovih kategorija ispitanikase može zaključiti da se alternativne mjere nikako ili vrlo slabo primjenjuju. Glavni se razlozi mogu svrstati u tri skupine- pravnu, organizacijsku i operativno-praktičnu. Razlozi pravne prirode uglavnom se iscrpljuju u nepotpunoj uređenosti procedure izricanja, monitoringa i izvještavanja o odgojnim preporukama i neusklađenosti „pratećih“ zakonskih i administrativnih akata sa normama koje čine glavninu maloljetničkog krivičnog prava. Tako se u Federaciji Bosne iHercegovine propustilo donijeti odgovarajuće podzakonske akte kojima se podrobnije uređuje proces primjene odgojnih preporuka, a rad se pravosudnih djelatnika nadležnih za postupanje na predmetima kriminaliteta mladih ne vrjednuje na pravi način. Pored daljnjeg usavršavanja normativnog okvira, izražena su stanovišta da bi se zakonski okvir mogao unaprijediti i u pogledu krivičnih djela za koje se načelno mogu izreći alternativne mjere, pa predvidjeti njihovu primjenu i za teža. Nedostatak stvarne specijalizacije rada sa odgovarajućim prostornim, finansijskim i kadrovskim resursima glavni je problem naorganizacijskoj razini, a što zahtijeva reorganizaciju rada i adekvatnu osposobljenost novostvorenih organizacijskih cjelina. Glede operativno-praktične razine se istraživanjem došlo do podataka da je edukacija subjekata potencijalno involviranih u primjenu odgojnih preporuka postojala, ali da nije adekvatna i da nije uspjela u temeljnoj zamisli- da promovira alternativni način reagiranja na kriminalitet mladih. U tom smislu treba istaći da dobra praksa sugerira, a što ispitanici također potvrđuju, da je bitno uspostaviti obavezu kontinuirane specijalizirane edukacije iz oblasti restorativnog pravosuđa i u tu svrhu razmisliti i o izradi priručnika za primjenu alternativnih mjera, te ustanoviti standarde primjene alternativnih mjera i ostvariti odgovarajuću komunikaciju sa javnosti kako bi se proces učinio transparentnim i osvojilo povjerenje u efikasnost novog tretmana maloljetnika. Čini se da je rješenje ekstenzivnije primjene odgojnih preporuka upravo u adekvatnijem normativnom okružju, te posebice sa specijaliziranim kadrovima koji su dostatno materijalno i prostorno osigurani da pružaju kvalitetne usluge. Kriteriji odabira kako samih donosioca odluka (sudija i tužilaca, bez čijeg benevolentnog stava prema alternativnim mjerama njihova primjena nije moguća), ali i njihovih stručnih saradnika trebaju počivati na afinitetu za rad sa djecom i potrebnim znanjima i vještinama. Samo će se tako stvoriti valjan kadrovski potencijal koji će znati cijeniti i koristiti prednosti alternativnog tretiranja maloljetnika u sukobu sa zakonom, a sâm restorativni pristup zaživjeti u praksi. Za razliku od stručne javnosti (pravosudnih, policijskih i djelatnika organa socijalnog starateljstva), uzorak LAIČKE JAVNOSTI (učenici, roditelji, pedagozi, direktori škola i predstavnici nevladinog sektora) ne ostavlja pozitivnu impresiju o konceptu alternativnih mjera. Naime, skupina koja je vezana za primjenu mjere redovnog pohađanja škole (učenici, roditelji, pedagozi i direktori) apsolutno su neinformisani o postojanju ovakve mjere prema djeci koja su došla u sukob sa zakonom. S druge strane, predstavnici nevladinih organizacija imaju viziju o smislu ovih mjera, ali nemaju konkretna rješenja za njenu primjenu. Primjena alternativnih mjera u školama ili unutar nevladinih organizacije definitivno je veliki izazov za moderno bosanskohercegovačko društvo. Iako se radi o alternativnom načinu razmišljanja, stavovi učenika, roditelja, nastavnika pa i zaposlenika u nevladinom sektoru nam ostavljaju nadu da će ove mjere u budućnosti postati dio svakodnevne prakse. Kako bi u potpunosti zadovoljili standarde neophodne za primjenu alternativnih mjera za maloljetnike, osnovne i srednje škole u Sarajevu i Banja Luci moraju izvršiti određene reforme. Inovacije bi se odnosile prvenstveno na: • zapošljavanje socijalnog radnika u svaku školu; • izradu preciznih uputstava za praćenje mjere redovnog pohađanja škole namijenjenih pedagogu, nastavnicima, ali i učenicima i njihovim roditeljima; • poboljšanje školskih resursa u vidu omogućavanja učenicima besplatnog pohađanja sekcija u slobodno vrijeme u okviru kapaciteta škole; • izradu posebnog programa za socijalnu inkluziju problematičnih roditeljai provedbu istog u svim osnovnim i srednjim školama u Bosni i Hercegovini. Kada je u pitanju odgojna preporuka rad u korist humanitarne organizacije i lokalne zajednice, na osnovu prethodnih analiza u ovoj studiji možemo preporučiti sljedeće: donijeti kriterije i izvršiti odabir preduzeća, organizacija i ustanova u javnom i društvenom sektoru koji će provoditi odgojne preporuke i posebne obaveze rada u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice, te u tu svrhu sačiniti liste podobnih subjekatasa kojim će se u okviru resornih ministarstva i centara za socijalni rad zaključiti sporazumi; izraditi posebne priručnike za primjenu alternativnih modela postupanja za posebne kategorije, s ciljem stvaranja uslova za profesionalniji rad u situacijama u kojima se primjenjuju neki od alternativnih modela postupanja akoji u fokus zbivanja stavljaju nevladinu organizaciju i njene zaposlenike; ohrabriti nevladine organizacije i lokalne zajednice da se prijavljuju na javne pozive u svrhu primjene odgojne preporuke rad u korist humanitarne organizacije i lokalne zajednice kroz različite vidove materijalno-tehničkih beneficija. Na kraju, ovom studijom postaje jasno da je u Bosni i Hercegovini došlo vrijeme da se maloljetnim prestupnicima posveti više pažnje kroz rehabilitaciju i tretman, a manje kroz surovo kažnjavanje, jer trenutna praksa pokazuje da dosadašnja praksa ne daje rezultate.

Pozdrav, Vaš javascript je ugašen ! Za optimalan pregled ove stranice, molimo Vas da omogućite ovu opciju u Vašem pretraživaču.