Rukopis pod naslovom „Kriminalistički spoznajni proces: utvrđivanje i provjeravanje alibija“, autorice dr. Irme Deljkić, već po svom naslovu i kratkom pregledu sadržaja, sugerira da je namijenjen znanstvenoj i stručnoj publici iz oblasti pravnih i vanpravnih kaznenih znanosti, poglavito kriminalistike, kriminologije, prava i (forenzične) psihologije, kao i svima koji iz inih razloga iskazuju interes za problematiku alibija. Rukopis se, tehnički, sastoji od pet dijelova, koji slijede logiku izlaganja od općega ka posebnom. Pomenutim dijelovima prethodi kratki uvod, u kojemu autorica kratko obrazlaže značaj bavljenja materijom, te rad završava zaključkom. Autorica prvo izlaže proces otkrivanja i dokazivanja kaznenih djela sa kriminalističkoga aspekta, zatim elaborira pojam i karakteristike dokazivanja i raspravlja o pojmu alibija i sa kriminalističkog i sa kazneno-procesnoga stanovišta. U nastavku izlaže otkrivački i dokazni koncept provjeravanja i dokazivanja alibija, te u zanimljivome završnom dijelu preporučuje model provjeravanja i dokazivanja alibija. U prvome dijelu pod naslovom „Kriminalistički proces otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela“ autorica raspravlja o poimanju i sadržajima termina otkrivanja i dokazivanja, kriminalističkog istraživanja, komponentama potonjeg, itd. Pri tomu zauzima logičan stav da se otkrivanje može shvatiti dvojako: šire (prodiranje u tamnu brojku kriminaliteta) i uže (rad na razjašnjavanju konkretnoga kaznenoga djela). Sâmu kriminalistiku promatra kao informacijsku znanost, koja u fokus svoga interesiranja stavlja obavijest ili podatak o kaznenom djelu i počinitelju, koju na logički i pravno valjan način treba prikupiti kako bi imala odgovarajuću gnoseološku ili dokaznu vrijednost. U drugome dijelu naslovljenom „Dokazivanje u kriminalistici i krivičnom postupku“ autorica se bavi pitanjima utvrđivanja činjeničnoga stanja i gnoseološko- procesnim aspektima dokazivanja. Kako je utvrđivanje činjeničnoga stanja srž kaznenoga postupka u čijoj funkciji dobrim dijelom stoji kriminalistika, to je vrijedno autoričino izlaganje pojma i utvrđivanja činjenica, vrstama i strukturi dokaza, te subjektima i načinima toga utvrđivanja, čime se stvorila pretpostavka za nešto šire izlaganje o alibiju kao jednom od iznimno važnih indicija. Posebno je u tom smislu važno izlaganje o neposrednim i posrednim dokazima i komentiranje da ne postoje bolji ili lošiji dokazi, nego da se uvjerenje o dokazanosti neke činjenice treba graditi u kontekstu toga što dokazi pojedinačno i u vezi sa ostalima predstavljaju i pružaju. Treći dio, naslovljen „Poimanje alibija u kriminalistici i nauci krivičnog procesnog prava“, tretira koncept alibija, njegovu primjenu kroz povijest, te kratko nabraja i sumira nalaze najznačajnijih istraživanja alibija. Tako autorica najprije izlaže značenje pojma alibija, te navodi da u kriminalističkom i kaznenoprocesnom smislu alibi podrazumijeva odsustvo osobe sa mjesta izvršenja određenog kaznenoga djela i prisustvo na nekom drugom mjestu, a samô prisustvo, pak, kao jednu od najvažnijih orijentacijsko-eliminacijskih indicija. Dosta se iscrpno izlažu i zakonska rješenja pojedinih jurisdikcija i primjena alibija u postupcima još od 19-og stoljeća, a sve u svrhu elaboracije različitih perspektiva alibija. U zadnjemu segmentu ovoga dijela izlažu se nalazi nekih empirijskih istraživanja alibija psihološkoga karaktera, koja sugeriraju da je uvjerenost u krivnju počinitelja veća ukoliko se za alibi koriste nezainteresirane osobe ili su pruženi pouzdani inkriminirajući dokazi (dobrovoljno priznanje okrivljenog, i sl.). Predzadnji dio knjige koji je nazvan „Heuristički i silogistički koncept provjeravanja i dokazivanja alibija“ oslovljava radnje provjeravanja i dokazivanja alibija. Autorica najprije izlaže značaj poznavanja radnji i mjera koje se mogu koristiti kako bi se potvrdio ili osporio alibi određene osobe, te se osvrće na načine utvrđivanja identiteta stvari ili osoba. Nakon toga navodi da je provjeravanje alibija u procesu kriminalističke obrade jako važno, jer se na osnovu njega vrši postavljanje kriminalističkih verzija i usmjerava daljnja aktivnost u razjašnjavanju kaznenih djela. U nastavku se izlažu pojedine radnje u pravcu provjere alibija, i to promatrane kroz prizmu pojedinih operativno-taktičkih i radnji dokazivanja, te vrste dokaza koje mogu koristiti za provjeru. Sve izloženo materiju čini preglednom i lako razumljivom; pothvati kojima se ona izlaže na ovakav način dosta su rijetki, što rukopis čini još vrjednijim. Zadnji dio knjige pod naslovom „Preporuke za istraživanje i dokazivanje alibija“ bavi se pregledom tipičnih činjenica koje treba utvrditi kod istraživanja alibija, a s ciljem osiguravanja sveobuhvatnosti kriminalističkog postupanja. Spomenuto autorica izlaže u formi protokola, koji ima ulogu najbolje prakse i preporuke kako što potpunije ostvariti provjeru alibija. U zaključku se iznose završna razmatranja i sumira naprijed izloženo, te sugerira da se, obzirom na golem značaj alibija u kriminalistici i kaznenom procesnom pravu, nastavi razmišljati o integriranju alibija u kazneno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, a što je ne samo slučaj u nekim zemljama, nego je opravdano i sa stanovišta domaće tužiteljske i sudske prakse. Rukopis „Kriminalistički spoznajni proces: utvrđivanje i provjeravanje alibija“ jedan je od rijetkih naslova u domaćoj znanstvenoj literaturi koji se tako sveobuhvatno bavi kriminalističkim i kaznenopravnim aspektima alibija. Autorica je demonstrirala zavidnu razinu znanja iz odnosne materije, baveći se temom o kojoj se zapravo malo pisalo na tako prijemčiv, sistematičan i pregledan način, što rukopis čini jednako interesantnim i upotrebljivim kako polaznicima dodiplomskih studija kriminalistike, prava, kriminologije, sigurnosnih studija, forenzične psihologije, i sl., tako i onima sa nešto širim spoznajama iz spomenutih disciplina, te napose i praktičarima i znanstvenicima.